Logo

Srpska Majka

 

U svim ratovima srpske majke i žene ispraćale su sinove i muževe u borbu a one su ostajale da čuvaju, hrane i od zla brane nejaku decu, starce i čuvaju kuću i domaćinstvo. Živele su u neprekidnom strahu i nemaštini. Zahvaljujući njima srpske porodice su, u oba Ustanka i Svetska rata, ostale sačuvane a srpski narod nastavio je da živi. Srpska majka je i u ropstvu srpskoga naroda u život svog deteta udahnjivala slobodu, veru u život i budućnost, običaje, patriotizam i rodoljublje.
 srpska-majka

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Majka je ime sveto

„U srpskim pesmama mati je zaista ime sveto: ona je kao stub kojim čovečija ljubav i poštovanje od zemlje diže se u nebo. Plemenita jedna reč čuje se često i u pesmama i u govoru srpskom, kad je ko veseo ili žalostan: vesela mu majka, žalosna mu majka! Sin i mati jedno su: mati bila daleko ili mrtva u njemu živi i s njim veseli se i plače; kao što materina krv u njegovom telu, tako i materina ljubav u njegovim mislim teče. I sestra u srpskim pesmama ime je sveto: njena ljubav stoji izmedju ljubavi matere i ljube“.

(Nikola Tomazeo, 1844.godina)

 

Osobit odnos sestre prema bratu

„Sestre prianjaju uza svoju braću sa osobitom toplinom osećanja. Oni su njihovi prirodni zaštitnici, njihovi branioci, one se zaklinju životom svoje braće. Nemati brata je nesreća, bezmalo sramota. U svoj slovenskoj poeziji žena u žalosti prikazuje se stalnom slikom kukavice a kukavica je, po srpskoj legendi, sestra koja je izgubila brata“.

(Tereza Albertina Luzia fon Jakob Talfi, 1836. godina)

 

Reč o majkama i sestrama

„Majka Jugovića je svetao primer srpske majke koja ispraća muža Jug Bogdana i devet sinova – braću Jugoviće u boj na Kosovo kao na prirodan porodični zadatak. Knjeginja Milica, posle pogibije muža Kneza Lazara, smelo preuzima upravu nad Srbijom, mudro upravlja državom do punolestva sina joj Stefana, kome predaje vladavinu zemljom i povlači se u manastir. Turci su krajem 1813. godine, uništavajući srpske ustanike, izbili na obalu Save pred zbeg srpskih žena koje nisu imale čamce da se prebace u Srem. Pedeset žena su se uhvatile za ruke, zagazile u Savu i udavile se da ne bi postale tursko roblje. U svetu su jedino Grkinje, kod Janjine učinile isti podvig. Majka braće Ilića, iz Sinoševca, Takovski kraj, poslala je u oslobodilačke ratove Srbije 1912-1918. godine, deset svojih sinova. U dva izveštaja austrougarskih policajaca iz Kragujevca 1916. godine piše: „Borbu Srba za oslobođenje možemo suzbiti jedino ako prvo suzbijemo težnju za oslobođenjem kod srpskih žena, jer su one kliconoše te borbe“. 

(Isidor Đuković, 2000.godine)

 

Oda o trpljenju

Stihovi neprolazne vrednosti o majci koja na frontu traži i nalazi ranjenog sina, oda o trpeljnju, hrabrosti, duhovnoj i moralnoj snazi srpskog naroda:

„Šta te nagna nano čak ovde do mene?
Ja dođoh tek tako, i nosim ti evo, čarape šarene, da ti ih navučem,
ded ovamo brže, nosićeš ih s dikom – nek je slava Bogu!
Pa pokrivač diže, al’ se hitro trže jer spazi patrljke odsečenih nogu!
No uzdrža srce, da bol ne poteče i ne dade suzi da iz oka kane,
već pokrivač spusti i s ponosom reče:
Živ mi bio, sinko, i srećne ti rane“ !
(Vojislav Ilić, mlađi)

 

Neobična sudbina seljanke,udovice Makrene Spasojević i njenog jedinca sina Marinka u Prvom svetskom ratu...

 

Majka Makrena iz Slovca

 
 
Da proklete Švabe, ono 1915. godine nisu ponovo žestoko navalile na Srbiju, Makrena bi, možda, te jeseni oženila svog jedinca Marinka. Ovako je kao regrut morao pravo u rat. Prvo je čula da je sa vojskom negde oko Stepojevca. Možda joj skoro neće biti bliže pa je požurila da mu odnese čistu preobuku: prtenu košulju i vunene čarape, koje je tog leta isplela za svoga jedinca. Ali Marinko je u jesen te nesrećne 1915. godine sa svojom jedinicom pred nadmoćnim neprijateljem odstupao sve dalje i dalje od svoje rodne Kolubare. Majka Makrena je sledeći njegov put sve u nadi da će ga pronaći stigla do  Prištine.
 
Prizor na kozjoj stazi
Kako joj se put za sinom poklapao sa putem kralja Petra, rešenog da digne moral vojsci gde je najteže, Makrena je svoj put složila sa kraljevim, uverena da vojska mora biti oko svoga kralja i da će tako najpre pronaći svoga Marinka. Ali pošto je i sa kraljem Petrom kasnila za Marinkom, sad je bila uverena da on ide ispred kralja i da je njegova izvidnica. Tako je ispred kralja stigla do praga Albanije, na Vezirov most. Prolazila je vojska i Makrena je zagledala svakog vojnika pre nego što bi stupio na most. Jednom ranjeniku dala je košulju. U rukama su joj ostale samo vunene čarape. Utom je na most sa svojom skromnom pratnjom stigao kralj Petar.
Makrena, koju je kralj već bio zapazio u Prištini, u porti manastira Gračanice, posle službe Božije, i od svojih ađutanata do-znao ko je i šta radi, prišla je kralju sa pruženim čarapama: „Uzmi ovo, Gospodaru, i navuci preko čizama, tako ćeš lakše preći preko mosta... Kad pređeš most, Tebi te čarape neće trebati, Gospodaru. Skini ih i potraži moga sina Marinka Spasojevića, iz valjevskog sela Slovca, Tvoga vojnika, u Užičkoj je vojsci. Tako se, rekli su mi, zove njegova jedinica. Ako iko mog Marinka, a daće Bog da je živ, može naći, možeš samo Ti, Gospodaru, i neka Ti je to pred Bogom najveći amanet, Gospodaru!"
Poljubila mu je ruku, okrenula se i krenula nazad put svoga  Slovca. Kralj Petar se na svom mukotrpnom putu kroz albanske gudure, pored svih drugih briga i nedaća, stalno raspitivao za vojnika Marinka Spasojevića, ali od njega nije bilo ni traga ni glasa. Međutim, jednoga dana idući sa svojom pratnjom, jednom uskom kozjom stazom, kralj je naišao na petoricu smrznutih vojnika, sa kojih je vetar brisao sneg, pa je izgledalo kao da živi sede oko tek dogo-rele vatre, a među kojima je, čak, jedan imao pružene ruke nad nago-rele ugašene ugrake. Kralj je, kao da je nešto predosećao, naredio svojim pratiocima da ih pretresu i pronađu vojničke bukvice. Onaj vojnik sa ispruženim rukama nad vatrom bio je  Marinko Spasojević. Kad je to doznao kralj se onesvestio.
 

Kraljev spomenik za Makrenu

Po povratku u zemlju, već teško bolestan, kralj Petar je 17. jula poslao profesora i državnog savetnika Iliju Đukanovića u Slovac da pronađe Makrenu Spasojević. Profesor Đukanović je u Slovcu doznao da je Makrena za vreme okupacije umrla, kao i neobičnu priču o njenoj smrti. Odred austrijskih vojnika sa pet teških i nepokretnih ranjeni-ka bio je smešten u Slovcu, kraj groblja, radi čuvanja mosta na Kolubari. Bilo je vreme umiranja. I Austrijanci, naročito ranjenici, svakodnevno su slušali kako se-ljanke na obližnjem groblju nari-ču za svojima. U naricanju za svojim ranije umrlim suprugom i seljanima izdvajala se Makrena. I desilo se da je uskoro umro jedan od onih austrijskih ranjenika. Na samrti je zavetovao svoje drugove da mu se na groblju nariče po srpskom običaju i tražio da mu nariče baš Makrena. Kad je umro i sahranjivan na obližnjem seoskom groblju pozvali su Makrenu da nariče. Ona je odbila. Pretili su joj. Nudili novac! Ali ništa nije vredelo. Tek kad su joj rekli da je to bila poslednja želja umrlog, da je rekao svojim drugovima kako je u njenom naricanju čuo glas svoje majke koja boluje za njim, Makrena se sažalila i pristala. Na groblju.je tako naricala kao da će svakog časa presvisnuti. A kad su kovčeg spustili u raku, Makrena je ostala bez glasa i posrnula za njim. Kad su je izvadili iz groba, bila je mrtva.

 

Priča o smrti

Profesor Ilija Đukanović, po povratku iz Slovca već teško bolesnom kralju Petru nije smeo da ispriča ovu priču o neobičnoj smrti Makrene Spasojević. „Smrtna bila pa umrla" - prokomentarisao je kralj. - „Gospod Bog se smilovao da sudbinu ne sazna. Zna Gospod biti milosrdan prema sirotinji." A zatim je izvadio pare i dao Đukanoviću da ode ponovo u Slovac i na Makreninom grobu podigne spomenik. Profesor je ispunio želju starog kralja. Na skromnom spomeniku bilo je uklesano: „Ovaj spomenik podiže Petar Karađorđević Makreni Spasojević, koja leži ovde, i njenom sinu Marinku koji se večnim snom smiri u gudurama Albanije."

U Pavlovića vili na Topčiderskom brdu okupio se oko postelje kralja Petra najviši lekarski konzilijum. Ali pomoći mu više nije bilo. Bolničar koji je prišao da mu popravi ležaj iznenadio se našavši pod jastukom seljačke vunene čarape. „Obuj mi ih, da ugre-jem noge. Pri obrazu umreću!" - jedva čujno je izgovorio vladar i sklopio oči. Vest o smrti kralja Petra objavljena je 16. avgusta 1921. godine. Nije bilo novine koja nije pisala o skromnom i ubogom životu srpskog kralja koji je umro na vojničkom krevetu i sa seljačkim čarapama. Niko nije znao da su to one čarape koje mu je Makrena Spasojević dala na Vezirovom mostu i zavetovala ga da ih preda njenom jedincu, vojniku Marinku Spasojeviću.

A onaj spomenik na groblju u Slovcu majci Makreni je 1945. godine srušila nova vlast jer je bio od  kralja. Slobodan Džunić, advokat iz Niša čiji je pokojni otac bio čuveni kamenorezac u selu Tesice kod Aleksinca, ponudio se svojevremeno preko „Ilustrovane Politike" da taj spomenik obnovi. Ali, na nesreću, vremenom je zatrt i Makrenin grob.

(Bogosav Marjanović, Avgust 1996. godine)

 

Rudnički Portal© UPIT RudNet. All rights reserved